(Tajno pismo najskromnijeg predsjednika na svijetu hrvatskom kolegi)
Prema izvoru bliskom Pantovčaku predsjednik RH Ivo Josipović ovih
je dana dobio neobično pismo svog kolege urugvajskog predsjednika Josea Mujice
(Hozea Muhike) inače poznatog kao “najsiromašnijeg predsjednika” na
svijetu.
78-godišnji predsjednik Urugvaja Mujica, bivši ljevičarski
gerilski borac koji je proveo 14 godina u zatvoru, od toga većinu u samici,
živi jednostavno i skromno, potpuno odbacivši raskoš i benefite uloge
predsjednika. Mujica je također odbio živjeti u predsjedničkoj palači ili imati
luksuznu limuzinu na raspolaganju. Živi u kući s jednom spavaćom sobom na maloj
farmi pokraj Montevidea gdje sa svojom ženom uzgaja krizanteme i na posao se
vozi u Volkswagenovoj “Bubi” staroj 25 godina za koju je prije više godina
platio 10-ak tisuća kuna. “Godinama sam sanjao da imam barem madrac”, izjavio
je jednom prilikom Mujica referirajući se na vrijeme koje je proveo u zatvoru.
Zanimljivo je da čak 90% svoje plaće od 8 i pol tisuća eura,
donira siromašnim obiteljima i malim poduzetnicima, tako da mu ostane tek
prosječna urugvajska plaća koja je oko 6 i pol tisuća kuna. Kada ga zovu
najsiromašnijim predsjednikom u svijetu Mujica odgovara: “Siromašna osoba nije
ona koja ima malo, nego ona koja treba sve više i više i više. Ne živim u
bijedi, živim u jednostavnosti. Malo je toga što mi stvarno treba.”
Mujica je poznat i po otporu globalnim korporacijama koje Urugvaj
doživljavaju kao svoje leno na kojem mogu raditi što god ih je volja kako bi
povećali svoj profit, te je zbog svojih odluka navukao bijes, ali i sudske
tužbe nekoliko globalnih tvrtki, poput duhanske megakorporacije “Philipp
Morris”. S druge strane, legalizirao je marihuanu i istospolne brakove, a ističe
se i čestim zagovaranjima ograničenja bespotrebnog konzumerizma zalažući se za
što širu primjenu recikliranja. U svojim javnim nastupima svaki puta ponavlja
da će svijet izaći iz krize onda kada dođe do ravnomjernije redistribucije
bogatstva, odnosno kada biznis ne bude vodio računa isključivo o profitu, već i
kupovnoj moći radnika. Znakovit je i njegov doprinos svjetskoj borbi za
kvalitetniji okoliš jer je odbio pritiske ugljenskog lobija da se u Urugvaju
pokrene proizvodnja struje iz jeftinog, ali ekološki “vrlo prljavog” ugljena.
Evo i samog pisma koje je ovih dana stiglo predsjedniku Josipoviću
izravno od Josea Mujice:
“Poštovani kolega predsjedniče, dragi Ivo,
Još u svojim gerilskim danima sanjao sam da će Urugvaj jednog dana
biti nešto poput socijalističke Hrvatske, tada u okviru Jugoslavije. Mala
uspješna, industrijski progresivna zemlja sa visokom razinom socijalne
pravednosti, gopodarskim rastom, gotovo punom zaposlenošću, sa besplatnim
zdravstvom, školstvom i s jakom kulturnom proizvodnjom. Naravno, djelomice sam
idealizirao Hrvatsku tada, ali mnoge moje predodžbe tadašnje Hrvatske i danas
stoje, a čini mi se da i ljudi koje poznajem iz tvoje zemlje prihvaćaju
činjenicu da su stvari nekada funkcionirale daleko bolje nego danas.
Svijet se otada dosta promijenio, neke okolnosti i činjenice su za
tvoju zemlju možda i morale biti gore, između ostalog i zbog rata i njegovih
posljedica. S druge strane, Hrvatska je danas mala zemlja sa slobodnim
tržištem, parlamentarnom demokracijom i sigurno je da je postigla doista mnogo
od raspada Jugoslavije. No, sve ove stvari mislim da i ti znaš i ne pišem ih
zato da ti otkrijem nešto novo. Ovo je uvod koji je potreban meni jer sam
nekada Hrvatsku vidio kao nekakvu socijalističku utopiju kojoj sam svojim
političkim i gerilskim djelovanjem tako strastveno težio.
Kada danas čitam i slušam o Hrvatskoj kao zemlji-problemu sa
prilično lošom ekonomskom, socijalnom, pravnom i političkom situacijom neobično
sam tužan. Vi ste, kao društvo, prije više od 20 godina bili tamo gdje većina
latinoameričkih društava tek kani stići. Naravno, uz neke bitne korekcije
sistema uzrokovanog novim iskustvima i okolnostima današnjeg trenutka. Međutim,
zvali mi taj traženi sustav socijalizmom ili socijalno pravednom državom poput
skandinavskih država, s principom slobodnog tržišta, znamo da su mnogi elementi
jugoslavenske države i tadašnje hrvatske socijalističke republike bili ispred
svog vremena jer društvu sa samoupravljačkim poduzećima, besplatnim školstvom,
zdravstvom, sigurnim mirovinskim sustavom ili zaštitom ljudskih prava uvijek će
težiti respektabilan broj ljudi na zemlji.
Od zemlje-uzora, za nas koji smo snivali socijalno pravedno
društvo postali ste zemlja u kojoj se, kako čujem, štite tek pojedine grupacije
zaposlenika ili tzv. političkih tajkuna što je vjerojatno bitno pridonijelo
nastanku teških ekonomskih uvjeta u kojima se sada nažalost nalazite.
Poduzetnici s političkim zaleđem, stranačke vojske zaposlene u državnoj,
regionalnoj i lokalnoj birokraciji, brojni suvišni djelatnici u javnim
tvrtkama, ili prebukirane državne agencije neki su od onih koji uživaju posebnu
pažnju i zaštitu u hrvatskom društvu.
Istovremeno, oni koji nose tržišnu
dinamiku, te poduzetništvo i gospodarski razvoj, poput malih i srednjih poduzetnika ili
radnika koji rade u takvim tvrtkama, prepušteni su sami sebi, odnosno divljanju
sve zahtjevnije državne porezne politike. PDV koji se kod vas navodno naplaćuje
prije naplate računa čisti je dokaz da je, dragi moj Ivo, punjenje proračuna
ispred interesa građana, posebice navedenih običnih građana ili malih i o
državi neovisnih poduzetnika. Moj Urugvaj danas zna da socijalna pravednost ne
može biti samo za jedne, a protiv onih drugih koji su danas najugroženiji, a to
su mislim da znaš i sam, djelatnici privatnog iliti realnog gospodarskog
sektora.
Oprosti mi što sam ovako otvoren prema iskazivanju nekih
nelogičnosti u tvom društvu, ali želim te podržati u "novoj
pravednosti" koju si proklamirao dolazeći na predsjedničku stolicu. Osim
birokracije koja, kako čujem, i u ovoj teškoj krizi u Hrvatskoj buja iz dana u
dan, a da pritom ne uspjeva efikasno servisirati građanstvo, što se vidi iz
primjedbi poduzetnika, ali i iz aktualnih problema sa dodjelom pomoći
poplavljenim područjima, štite se i neki veliki poduzetnici koji ne plaćaju
svoje radnike ili dobavljače na vrijeme, ili pak ne plaćaju porez državi (!!!)
Problemi su u Hrvatskoj raznovrsni. Primijetit ćeš da, iako socijalist, tražim
od tebe zaštitu malih, potpuno neovisnih od državnih poslova, privatnih
poduzetnika. Čini mi se da se u Hrvatskoj na neki, meni nedokučiv način, slobodno
tržište modeliralo u nešto čudno. Socijalizam za državnu i javnu upravu i
eventualno velike korporacije političkih tajkuna na jednoj strani i brutalni
kapitalizam s prevelikim poreznim opterećenjem za neumrežene i
neklijentelistički usmjerene poduzetnike i njihove radnike na drugoj strani….
Dragi Ivo, znam, u duhu onoga što smo raspravljali zadnji put, i
sam se toliko puta s pravom pitaš, kud bi došla država s njezinim pomalo
prenapuhanim sektorom kada bi ukinula radna mjesta i ostale troškove u ministarstvima,
agencijama, te lokalnoj i regionalnoj samoupravi.
Teško pitanje. No, u mojoj zemlji imali smo sličan problem. Da ne
duljim, pokazalo se da je bolje poticati ili barem porezno rasteretiti
građanstvo i poduzetnike nego pumpati potrošnju kroz javni sektor, odnosno,
održavati neodrživo, preveliki državni i javni sektor koji samo gomila dugove i
živi na kreditima koji će, kako se čini, vrlo skoro udaviti cijelo hrvatsko
društvo.
Dragi Ivo, znam da si dobar čovjek, idealist i socijalist poput
mene. Vjeruj mi, zaštita socijalnih prava ne leži više u obrani tisuća i tisuća
radnih mjesta koje ne doprinose društvu, već ga samo opterećuju.
Socijal-demokracija za koju se zalažeš u svojem mandatu danas bi se trebala
baviti mogućnostima da privatni sektor naprosto preživi jer on hrani državu.
Naravno, ne mislim pritom na privilegirane “korporativne kapitaliste”, u biti "velike prijatelje" državnog sustava, već na realno tržišno gospodarstvo koje je, svi to znamo, u
mnogim tzv. tranzicijskim zemljama na izdisaju.
Znam da je možda kasno za to, ali u duhu ovakve redukcije državne
potrošnje, a kako bi pokazao put cijelom društvu, pozivam te da poput mene,
uštediš, gle (!), na samom sebi (!!), odnosno potrošnji svojeg cijenjenog
ureda(!!!).
Kao što znaš, odmah na početku svojeg mandata odrekao sam se i
korištenja predsjedničke palače i usluga povelikog tima savjetnika i limuzina i
kompletnog osiguranja i pripadnika tajnih službi i sad sam ostao na privatnom
prijevozu, odnosno mojoj staroj “bubi” i svojoj supruzi koja mi je i šef “tajnih” i ostalih
“sigurnosnih” službi, ali i načelnik gospodarskog, savjetničkog i diplomatskog kora.
Dragi Ivo, kolega predsjedniče, tko smo mi da zbog nekakvog tobože proklamiranog habitusa političke elite, dodatno uzurpiramo standard naroda zbog svojih, u današnjem trenutku, sve manje obranjivih potreba
“predsjedničkog luksuza”. Sve je to, meni barem, pomalo tragikomično. Živio sam, druže moj, u bijednim uvjetima po urugvajskim zatvorima i naučio jednom zauvijek sljedeću
rečenicu.
“Ti sad misliš da ću ti ja dati neki prosvjetljujući savjet, ali
nemam ga jer na tebi i isključivo tebi je da subjektivno shvatiš jednom
zauvijek: Ovo je novo doba, doba nevjerojatne socioekonomske krize i depresije,
ali i shodno tome, doba imperativne ljudske empatije, pa stoga, već ove jeseni,
druže Ivo, predlažem da se makneš poštenim ljudima koji pune proračun s grbače
i predložiš to, s punim samopouzdanjem i snažnom vizijom, i svom nasljedniku
ili nasljednici”
Druže Josipoviću, me companero y hermano, da pogađaš, vrijeme je za onu tvoju "novu pravednost".
Dragi Ivo, ako ti nije skroz jasno o čemu pričam, evo konkretne
formule za održavanje tvojeg ureda nastale iz moje životne i predsjedničke
prakse. “ODBACI OGROMNU VEĆINU TROŠKOVA SVOJEG PREDSJEDNIČKOG MANDATA i SVEGA
ŠTO UZ NJEGA IDE. DOVOLJAN TI JE, DAKLE, TVOJ PRIVATNI AUTOMOBIL, URED U
OBITELJSKOM STANU S INTERNETSKOM VEZOM, 5-6 TISUĆA KUNA PLAĆE, SVAKODNEVNA
PODRŠKA TVOJE CIJENJENE OBITELJI I MOŽDA MALO POVRĆA NA VIKEND-IMANJU…”
Vjeruj mi druže Ivo, ne bih htio da izgleda kako podcjenjujem
tvoje i potrebe tvojeg ureda, ali mislim da je to to što ti treba. Smatram da
ćeš tako konačno dati i ideju vladi što da radi sa sve većim i bezobzirnijim
trošenjem javnog novca kojeg je u Hrvatskoj, kako čujem, sve manje i manje. Ne
bi mi bilo drago čuti da moj prijatelj kojeg toliko cijenim nije ništa učinio
da zaustavi zaduživanje djece i mladih za račun državne birokracije i njezinog
iracionalnog održavanja.
Druže Ivo, budi svjetlo na kraju ovog mračnog
kreditno-obmanjujućeg tunela u kojem se elita javno, a za svoje privatne
potrebe, zadužuje na račun pauperiziranog društva.
Druže Josipoviću, nemoj mi molim te govoriti o tome da bi to bio populistički potez. Ti dobro znaš da novca naprosto nema, prema tome, ne možeš se odreći nečega čega više nema!!! Možeš se odreći jedino daljnjeg zaduživanja koje, poput Hrvatske, i cijeli svijet vodi u dužničko ropstvo.
Druže Ivo, poput poštene građanske većine u meni tako dragoj
Hrvatskoj, potroši ipak samo ono što si svojim diplomatskim sposobnostima
zaradio ili što eventualno odgovara aktualnom gospodarskom trenutku u tvojoj
zemlji i postani primjer i drugima u vlasti!!!
I na kraju još jednom, dragi druže Ivo, hvala ti na ideji
socijalizma i nove društvene pravednosti koju požrtvovno širiš u svojoj zemlji
i regiji…
Smrt fašizmu, sloboda narodu!!!
el companero, Jose Mujica”
