MALA ŠKOLA OKUPACIJE DRŽAVNIH SLUŽBI ZA KOLEKTIVISTIČKE POČETNIKE

ŽIVOT I KAKO GA STEĆI

Ime…

To će vam trebati. Imena su…mostovi sa stvarnošću, ne možete hodati po svijetu ko neka amorfna mješavina duha i tijela koju normalan čovjek ne može zazvati, i nabrzinu, mutnu predodžbu o vama dekodirati u jednostavni dvoslog i viknuti; Bran -koooo! Vla - doooo! ili Želj-ka!

Može i troslog u vokativu. Jo – si - peeeee! Mi-la-neeeee!

Ma šta, može i četveroslog. To-mi-sla-veeeee! A-lek-san-dre! Eto, je'l to teško? Naši ljudi još uvijek održavaju tu tradiciju dozivanja na većim udaljenostima. To bi po nekoj genetskoj logici moralo onda i vama brzo uć' u uho...Shvaćate…

Imat ćete imena…

Cijeli tim iscjeditelja radit će na tome. Potrudit ćemo se svi. Imat ćete imena, ne brinite. Za početak biste možda htjeli doznati nešto više o meni, no koliko mi je poznato vaše stanje sumnjam da bi vam to išta koristilo. Pa ipak reći ću vam tek da će vam upravo moje preporuke donijeti dolično ime i prezime, stoga se nadam da ćemo dobro surađivati. Toliko za uvod, krenimo s gradivom!

Imena su od pamtivijeka pa i ranije značila mnogo ljudima koji su ih znali iskoristiti. Pada mi na pamet grčki mislilac i filozof Aristotel čije ime vama vjerojatno neće mnogo značiti, ali u svijetu akademije i znanosti drže da je to ime lijepo i na mjestu. Zapamtite stoga: A-ris-to-tel! Elem, Aristotel...

Možda će, upravo netko od vas dobiti baš to ime, mada da budem iskren sumnjam. Toliko nade ipak ne polažemo u vas. Dakle kakvo je to ime Aristotel? Jedno od najsjajnijih, jedno od najsjajnijih... Što je učinio dotični gospodin za svoje ime? Za razliku od vas koji vjerojatno ne znate ni kojoj općini pripadate, Aristotel je simbol cijele jedne civilizacije. Čovjek je to koji je disciplinirao misli, strpao ih u ladice i razdvojio opake od dobrih misli. Sumnjam da neko od vas prisutnih uopće može razabrati kad misli, a kad ne, a kamoli da zna kad misli dobro, a kad loše. Ime i prezime vidite zahtjeva takve stvari jer od njih živi i osoba koja stoji iza imena. E, sad što je osoba, pitate se vi? Tu ste mi, znam, najtanji…

Osoba se stvara, to je povijest, sadašnjost i budućnost vašeg karaktera, shvaćate? Vjerojatno ne. I meni je bilo teško u početku…, sad mi je možda još i teže….

Hm,da! Elem! Osoba je, dakle, vaš monstrum, to je ono što mislite da jeste, da morate biti, identitet, shvaćate. Ne možete ne biti osoba. Pobogu, gledam vas i vidim! Ovdje nema osobe, ovdje nema onog mirisa ličnosti, vi i ne govorite, nitko se ne ističe ni po čemu, nemate uopće neke unutarnje napetosti, težnje…

Ajde, ne kažem, jedan od vas bi još i mogao biti ovako opisana osoba, no ne možete svi zajedno predstavljati baš tu jednu i to još pomalo bljedunjavu osobu. Vi ste više osoba, puno više, a da ste svi vi samo ta jedna osoba, vjerojatno bismo vas opisali na slijedeći način. Vi ste bojažljiva ribica s jedno 4 suvišna sloja krljušti načas ostavljena od jata uronjenog u neki viši kolektivni besmisao, nedokučiv za obične ljude. Tvrdoglavo upinjete ka nečemu što ne vodi nigdje, osim u pijesak gdje ćete duboko ukopati vašu užasnutost od beskonačne vode... No, vi nalazite ono jato načas izgubljeno i stremite ka svojem sitnom položaju u njegovoj natprirodnoj hijerarhiji. Vi morate osigurati sebe za sljedećih bilijun plima i oseka, ali morate shvatiti da potreba za tolikom sigurnošću baca loše svjetlo na vašu moralnu strukturu. Građanstvo nezahvalno smatra da bi trebali brinuti o javnoj stvari, o cjelokupnom moru, a ne o vašem osobnom akvariju...Vaš koncept morala njima je prilično besmislen i smatraju ga društveno nazadnim i opasnim. Rekao bih da ga odbacuju i prije nego su ga upoznali...Tu bi mogao biti vaš problem. Shvaćate?

Zapravo ne shvaćate...kako bih vam rekao, hm…Vi, što god drugi mislili, niste nemoralni, a ne... Mi u vodstvu Iscjedilišta znamo da je vaš moral moral višeg reda koji građani što stoje i nešto uporno čekaju ispred državnih šaltera i ureda ne mogu do kraja razumjeti.

Međutim, ono što je za nas u samom vodstvu Iscjedilišta pomalo porazno, jest činjenica da nekako besciljno lebdite, čak i u tom jatu. Bez želje za osvetom prema nezahvalnim korisnicima državnog sustava koji smo im nesebično i požrtvovno omogućili. Kao da im ne želite dokazati da stvari po njih mogu biti i tri puta gore, u slučaju da recimo, ne daj bože, vas nestane. Naivni ste ako tako razmišljate. Državni sustav može bez građana, ali bez snažne, goleme, sjajne i zastrašujuće birokracije nikad. Ali nikad.…Stoga, kada se stvar ogoli do kraja, naprosto ste, ovakvi kakvi ste danas, drhtavi, molećivi, rukopoloženi u milosrđu, a nas u Centrali Iscjedilišta to ne zanima...

Nas zanima netko tko zbog višeg hiper-etatističkog smisla može, ako treba, gaziti tisuće. Velim, ako treba....A vi, pogledajte se, vi kao da nemate onu strast toliko potrebnu za velike zahvate u svijesti…Kao neki besvjesnici ste, obestrašćeni eunusi, oblačci volje u prahu, mlijeko u prahu, ljudi u prahu. Čovjek vas zatvori u Iscjedilište i vi ništa. Nit’ vam je žao što su vas tako tu dovukli, nit’, bogami kad ste već tu, ne pokazujete ni neku želju da uredite prostor oko sebe, a kamoli da usmjerite svijest na svoj dio vlasti.

Ali, pustimo to, ukratko ponavljam, vi niste, niti smijete biti jedna takva prašak-osoba i to je ono što je zasad problematično. Vas ima dosta u ovoj dvorani, ja vam ne smijem reći koliko vas ima jer je uputa Centralne uprave Iscjedilišta da vas ne brojimo na glas da ne bi saznali koliko vas ima. Ali da vas ima mnogo, ima vas, a stječe se dojam, bez uvrede, da ste jedna jedina osoba. Ako i osoba…No, ugradit ćemo vam barem letimičan identitet, neke razlike, osvijestiti vaše afinitete, sklonosti, ambicije, a napose kolektivističku svijest, pa se hrvite u društvu.

...

Već sljedećeg mjeseca:

Hm…danas radimo lekciju koju smo u Iscjedilištu nazvali popularno “Živi se”. Dosta važna lekcija od koje ćete zavisiti. Hm…dakle, “živi se”. Znate i sami što to otprilike znači. “Živi se”, moglo bi se još i dodati, “nekako” ili “besciljno” ili “do balčaka”. Uglavnom, kako god da se uzme “živi se”. To mi zapamtite, možete kud hoćete na ovoj planeti, možete što hoćete, možete s kim hoćete, možete uspjeti, možete i zabrljati, ali znajte tek da samo “živi se”. Nema vam tu neke pameti. Stoga, krenimo sa primjerima.

Dečko!

Izvolte?

Znaš li o čemu misliš?

Ne.

Dobro, u redu, to još ni nismo radili, ali de kaži osjećaš li život kao takav.

Gospodine Letjelice, gdje je život?

Evo ga dečko tu ispred tebe, tu iza tebe, u tebi, u ovoj djevojci, svugdje, sve ti je to život. Znaš?

Ne.

Hm…ne. Gle, život moraš osjećati, tu ti ja ne mogu pomoći, taj život bi trebao nekako pulsirati u tebi, osjećaš li bar taj puls?

Ne.

No, hajde dečko ne budi neugodan, nismo se došli zajebavati ovdje, kako ne osjećaš puls? Osjećaš li srce?

Ne…

Ma stavi ruku na srce pa onda reci, kud trčiš pred rudo…. Onda kaži, kuca li život u tebi?

Kuca srce u meni.

Pa jašta da kuca srce, ne kuca ti noga. Nego kaži, jesi li sad svjesniji života u tebi?

Nisam svjesniji...

Hm…da…očekivao sam da ću imati takvih problema s vama. Osjeća li neko drugi život u  učionici?

Ja gospodine!

De reci nam o čemu se radi?

Srce mi kuca.

Dobro, no to još uvijek nije znak da si svjesna života i da ga osjećaš. Bi li nam mogla reći nešto više o odnosu sebe i života?

Osjećam srce kako kuca.

Fino, ali gle, pokušaj hm…ma ne..Ima li neko drugi nekog pojma o životu. Mislim, možda na kakvu crticu, anegdoticu, osjećajčić o tome kako ste živi i kako živite usred života nekim životom koji je možda slučajno vaš i ničiji drugi. Ima li takav netko djeco?

Ima!

Odlično. Šta ima?

Ima života!

Pa jašta da ima, a gdje?

U meni, iza mene, ispred mene, u ovoj djevojci i svugdje..

Hm….s tobom ću morati oprezno momak, ti se zajebavaš s nekim.

Nipošto gospodine, srce mi kuca ko ludo, takvo srce nikad niste vidjeli ni čuli.

Interesantno, dosta životno, hm…dalje…dalje

Život je jedini važan u mom životu, život je neponovljiv, život ima mnogo pravaca, život je živ, osjećam kako se svugdje oko mene živi, osjećam kako i sam živim, naprosto se živi jednim jedinim životom. Mojim.

mamut snažne birokratske države može proždrijeti sve: MI SMO MAMUT!

Iznenađen sam, vrlo osviješteno, upravo je to smisao lekcije “Živi se”. Ova misao da „sve živi mojim životom“, ma bravo! Bez toga nema temelja, ne-ma te-me-lja! Bez toga ne-ma ve-li-ke oho-le ne-do-dir-lji-ve životno sveprožimajuće državne i javne uprave...Ja vam čestitam mladi gospodine. Oživotvorili ste nam život tek tako. 

Dočarali ste nam samo središte udaha velikog sjajnog oživljenog mamuta sveprožimajuće meta-mega-države. Tako je: "SVE ŽIVI MOJIM ŽIVOTOM", vrišti gladna država u nama! Kroz nas, velike servilne majstore birokracije vrišti ta aparatura nemani veća od prostora i vremena koja proždire sve i ništa ne ostavlja nikome! Amen! Onda djeco, ima li sad nekih pitanja o životu?

Sljedećeg mjeseca:

“Danas je dan kao i svaki drugi, a opet, mogao bi vam se odbiti u glavu. Razumijete!?”

Sljedećeg mjeseca:

“Danas radimo posebnu lekciju na koju smo, isto tako posebno, ponosni. Danica je isprintala za sve ovu podeblju skriptu koja se zove “Vladajmo zajedno”, pa vam, evo , dodajte Danice, pa vam tu dakle sve piše, ali zasad nemojte ništa gledati, nego počujte par riječi za uvod, a onda ćemo stranicu po stranicu. Dakle, vidite i sami lekcija se zove “Vladajmo zajedno”, no tu je, pravo da vam kažem, moglo stajati i “Vladajmo sami”, možda i “Neki aspekti vladanja u Iscjedilištu i izvan njega” ili pak jednostavno “Svladavanje vladanja”. 

No, to su finese, zaboravite sad načas na to i sjetite se kad ste bili na livadi. Bili ste, znamo to svi, obezglavljeni, provodili ste vrijeme kao u nekakvoj divovskoj protoplazmi ljuljuškajući se u uglavnom somnabulnom stanju. Ležali ste na travi, penjali se po drveću, radili ste ko i uvijek gluposti i tako. Nikakvog koraka, pokreta, smisla, odlučnosti u svemu tome, je li? To je shvatili smo to na prošlom satu bila zapravo neautentična egzistencija, potpuna mlitava individualistička predaja ravnodušju i nekoj vrsti apatije. 

E, a onda ste stigli u Iscjedilište i dobili odmah prve instrukcije programa “Ova generacija”.

Ova generacija je, vidite, program koji se bazira na vladanju. Učit ćemo vas vladati, za početak jedni druge, pa jedni treće i tako sve do…no nije važno. Uglavnom, ponašanje s livade bit će u korijenu onemogućeno. Takve stvari više nećete moći raditi. Bit ćete odgovorni i za sebe i za druge i za svoje postupke. Nije to ništa loše. Vidjet ćete, godit će vam. Ja ću teoretski pojasniti, a onda ćemo na primjerima pokazati kako stvar funkcionira. Kad vidite čovjeka gdje leži i ne zna što bi sa sobom, treba ga dić s poda, ponudit mu svoju vlast, reći mu što bi to točno trebalo značiti i on je svladan, da ne kažem u vašoj je moći, odnosno neki još i kažu da u tom trenutku vladate drugim čovjekom. Eto…Praktično to ovako izgleda. Klasoviću!

Izvolte.

Kako si danas?

Fino. Baš fino.

Drago mi je čuti ali de se pomakni dva koraka ulijevo.

Odmah.

Dobro, ajd sad desno ali u čučnju.

I to ću.

Dobro digni se, sjedi na mjesto. Kaži zašto si me slušao i napravio dvije dosta sulude bespotrebne kretnje koje ti vjerojatno nisu bile korisne.

???

Ne znaš je li. No to je zato jer smo ovdje, a da to mnogi nisu ni primijetili uspostavili nekakve oblike vladanja. Ja sam taj koji vlada, to ste možda primijetili, i određenim naredbama, ukazima, svojim željama na koje vi uopće ne možete utjecati, ja uspostavljam svoju volju nad vama. Sve što mi se prohtije i što poželim učiniti s vašom voljom koja je definitivno pokorena mojoj volji ja učinim. Vi svoje volje nemate, morate slušati mene bez obzira što mislili o mojim naredbama. Ukoliko vam ko Klasoviću nije uopće jasan smisao takvih naredbi, a ipak ne pitate za isti, tim bolje. Shvaćate?

Tukša!

Da?

Šta da!?

Izvolte?

Kaži Tukša jel bi ti čučao pet minuta u kutu?

Ne.

No dobro, naređujem ti da čučiš ipak u tom kutu.

….

Odlično. Vidjeli ste i sami kako je Tukša zapravo odlično reagirao. Prvo je na jedno radoznalo pitanje odgovorio pomalo svojevoljno i slobodoumno, a potom kad mu je izričito naređeno Tukša se sasvim normalno povinovao mom zahtjevu. Tu sam ja očigledno ispoljio svoju vladavinu nad kolegom Tukšom.

Šetka!

Izvolte gospodine Letjelice!

Kaži što bi sad najradije radila?

Ne znam.

No hajde, hajde, slobodno reci!

Možda bih se kupala.

Kupala bi se, a zašto?

Ne znam.

No, hajde ima valjda neki razlog.

Hm, pa što ja znam, vruće mi je u iscjedilištu.

Mmm…da, dobro, to već je neki razlog. Nego kaži bi li zapovijedala odredom ili čak bataljunom?

Čime?

Ma, to su samo vojne formacije, ništa posebno, skupine naoružanih ljudi pod određenom zapovjednom hijerarhijom.

Ne bih!

Dobro, u redu, možda si u pravu, no ja ti ipak zapovjedam da izdaš nekakvo naređenje svojim kolegama iz grupe.

Naređenje?

O bože Jadranka, pa što ne bi izdala kakvo naređenje svojim kolegama, de pokušaj!

Hm….jel može nešto u vezi s dizanjem ruku, to bih znala?!

Pa jasna stvar, de reci…

Onda dobro…DIŽITE RUKE U ZRAK! DIŽI TAMO! AJMO KO SNOPLJE SVI! KAŽEM SVIIII!

….no, ajmo, ajmo Iscjedilištarci čuli ste Jadranku, gdje su ruke, kud idu ruke, nemojte mene gledati, gledajte Jadranku!

MA DIŽI TAMO GLUPE RUKE U ZRAK!!!, prodere se Jadranka žešće.

Uf, Šetka, al si se uzoholila nabrzaka….

RUKE GLUPE U ZRAK!!!

….?….

U ZRAK!!!

.....???...

SNOPLJEEEE KAŽEM!!!

Omililo se Jadranki vladanje situacijom. Vidjevši kako polaznici dižu ruke u zrak na njeno podvikivanje, arlaukala je još cijelo poslijepodne, pa čak i u menzi za vrijeme večere. Letjelica je njeno, ipak, neočekivano ponašanje radoznalo promatrao, mudro pritom šutjevši. Jadranka se između naredbi koje je gotovo cijelo Iscjedilište bez pogovora slušalo nadmoćno smiješila, a oči su joj odavale neku čudnu prohladnu strast iza koje se pritajila još donedavna mala, krhka, gotovo izgubljena Iscjedilištarka.

Pa, ipak sljedećih dana Šetka se više ničeg nije sjećala, a kolege polaznici, a i sam Letjelica nisu smatrali shodnim i potrebnim podsjećati Šetku na dan kad je ova prekomjerno vladala. Dapače, Letjelica Šetku više nikad nije izabrao da demonstrira bilo kakve oblike zapovijedanja, vladanja i ispoljavanja moći. Podsjetilo ga je to unisono i uniformno podizanje ruku na snoplje besvjesnih glasačkih ruku kod stranačkih kolega u parlamentu. Idućih dana stari je lisac primijetio da i ostali polaznici odlično odgovaraju zahtjevima vladanja. “Oni to olako shvaćaju i igraju se sa zapovijedima kao mala djeca. Svi bi vladajuću ulogu. E to neće moći... 

U Iscjedilištu vladam ja”, procijenio je Nestor Letjelica i program “Ova generacija” usmjerio više na infiltraciju u građanstvo, na socijalizaciju u društvu, na involviranje u normalan život, dakle, konkretno, na rad sa snalaženjem u dućanu, apoteci, ulici ili kestenjari i uobičajenim razgovorima s uobičajenim građanstvom. 

U takvim je, pak, okolnostima morao itekako paziti na identitet polaznika, jer jednom ostavljeni u gradskoj tundri, u masi slučajnih prolaznika, mladi Iscjedilištarci bi vrlo lako zaboravljali tko su, što su i po kakvom su poslanju stigli u grad. Stoga je itekako radio s njima na utiskivanju imena i prezimena u podsvijest kako bi osujetio eventualnu krizu identiteta u bezobličnoj masi ljudi koji su počesto kroz svoje živote teturali ko pijani zombiji. Cijelu jednu polusezonu mladi su se Iscjedilištarci, međusobno, po Letjeličinim napucima propitkivali o tome kako se zovu, kud idu i gdje su bili jučer…

Ja sam Josip Topić, a ti?

Mladen.

A što, nisu ti još dali prezime?

Kažu, tek na proljeće.

Aaaa…tako.

Znaš li možda kad će proljeće?

U našem odjelu se govori da neće prije zime.

Aaaa…fino, nego kaži kud si krenuo?

Idem u trafiku po naljepnice.

Mogu li s tobom?

Ne možeš Mlađo, vidjet će me moji s tobom.

Hoćeš li mi ipak donijeti koju?

Ne znam još, pričekaj da vidim hoću li dobiti koji duplikat.

…

Evo, me, imam duplikat “SVE ŽIVI MOJIM ŽIVOTOM”.

Daš?

Na. Nego kaži gdje si bio jučer?

U iscjedilištu.

I ja isto.

Ja sam Jadranka Šetka.

A ja Novica Klasović.

Kud ćeš Novice?

Ma ništa, bezveze, do menze na ručak pa nazad. Ti?

Ja sam već u menzi bila, ima mesa.

Dobro, gdje si bila jučer?

Zašto malo ne dodaš Novice, Letjelica je rekao da možemo!

Ma znam, pa dobro…evo…znaš li da sam danas na satu briljirao iz nadgradnje modela razgovora u tri pitanja!

Ne bi se reklo.

Šta se ne bi reklo?

Pa ne pokazuješ nadgradnju u praksi.

Misliš?

Pa, ajde reci nešto neočekivano!

SVE ŽIVI MOJIM ŽIVOTOM!

Ma da, to piše na svim zidovima i naljepnicama.

Al ja to tebi kažem.

Ma je, šta ću ja s tim.

Pa rekla si da dodam.

E jesi ga dodo Novice….

I tako, razgovori u Iscjedilištu su tekli. Neki su razgovarali suho, držeći se principa tri obavezna pitanja koja uspostavljaju prijeko potreban identitet, drugi su već nešto malko miješali; neke kombinacije koje je Letjelica smislio i dao postaviti po zidovima i naljepnicama koje su bile vrlo popularne u Iscjedilištu. 
Treći su, iz tko zna kakve nevolje počeli umješno razgovarati želeći proniknuti osjećaje drugih polaznika Iscjedilišta. 

Šetka je čak kupila kestenje kolegama Iscjedilištarcima ne bi li dodala koji kesten više svojoj sve raskošnijoj komunikaciji. Kako bilo, veliki Birokratizator Nestor Letjelica bio je užasnut zbog ove nagle kestenjave lepršavosti, te je Jadranku oštro ukorio pred isključenje. Naravno, kestenje je pojedeno na ultratajnom sastanku centralne uprave.

No, sve je sad ovisilo o osobinama karaktera koje je nekako trebalo usaditi pomalo beskičmenim Iscjedilištarcima. Tu se radilo pojedinačno, nasamo, oči u oči s Letjelicom. Lekcije karaktera rađene su pod najstrožom tajnom, u gluhoj komori u podrumu ispod zemlje, u čistom, najcrnjem, najgušćem mraku i tišini. Nitko nije mogao sa sigurnošću reći što je Letjelica radio dolje sa svojim štićenicima, no procurila je priča po kojoj Letjelica dolje u “gluhoj” zapravo nije radio ništa.

Navodno se samo gledao oči u oči s polaznicima i to je sve. Usred mraka, usred tišine, dvije duše. Duša velikog instruktora i duša usplahirenog polaznika koja je tek morala procvasti u tom podzemnom slijepilu i nijemilu. Sami, taj Nestor i određeni polaznik osluškivali su svoje ogoljene duše kao što se sluša rad četverotaktnog motora u leru ne bi li se otkrilo šta ga to šteka. Nestor je čekao tren da se duša polaznika konačno otvori a onda, onda …tko zna?  I tako satima, danima, tjednima, mjesecima.

Zadnjeg dana lekcije iz karaktera okupio je sve štićenike dolje u komori. Seansa, priča se, nije trajala duže od sat, dva, a Nestor je po prvi put progovorio u “gluhoj”. Nevidljiv od mraka pojasnio je: “Podijelit ću vam karte, svakom jednu. Svaka karta označava karakter koji će vas pratiti do kraja života. Pročitat ćete je u mraku, vratiti mi je i nikad nikome ništa ne reći o svemu!” Potom je, zaogrnut šutnjom i zagonetkom, izašao van na danje svjetlo i izustio tek ovo: “Karte su podijeljene!”

Mediji su međutim, nesvakidašnjom požrtvovnošću jednog svog predstavnika, prokljuvili priču. Davanje karaktera jedna je prljava podvala kojom Nestor zapravo zauvijek obuzdava potencijalne individualne talente izlazne generacije Iscjedilištaraca i vezuje ih za interese Stranke na vlasti, a ne za napredak društvene zajednice u cjelini. Novinar tjednog lista “Dani u tjednu” živ se zazidao u gluhoj kako bi došao do hvalevrijednih rezultata. Sve je snimio, proslijedio onako zazidan materijale redakciji i umro od gladi. U zidu. Svi transkripti navode jedan te isti razgovor, pa je očigledno da se Letjelica istim riječima obraćao svim Iscjedilištarcima. Dakle, transkript!

Letjelica:  Huuuu, huuuuu, huuuuu....tajnim riječima udahnut ću ti vječni činovnički život, ti izgubljena zalutala nestvarna dušo!

Iscjedilištarac: molim, kako?

Let:              potestatem super omnia?

Isc:              potestatem super omnia?

Let:              potestatem super omnia, cantate!

Isc: .............pooooteeestateeeeeem supeeeeeeeer omniiiaaaaaaa omnia omnia omnia....

Let:.............finem...suficit....amen!

Čitatelji novina bili su osupnuti ovim glupostima. Šta potestatem, kome super, kakva omnia? Zar ovi u iscjedilištu pjevaju? Nemaju pametnijeg posla?

Publika nije ni shvatila da je Letjelica nekim tihim, primjereno mrtvim jezikom hipnotizirao Iscjedilištarce do temelja. Hm.... je li to neka tajna masonska procedura? Ili Letjeličina potpuno autentična hipnotika kojom se u službu zaprimaju mladi majstori birokracije?

Jedini poznavatelj takvih hipno-inicijacija Egzimund pl. Oršić umro je na dan kad je novinar Stipe Taurus iz “Dnevnog količnika” stigao u njegov prastari dom na Crvenom dolu. Taurus je rekao da se Oršić čudno ponašao, ezoterijski i zaumno, gotovo samrtno i da je vjerojatno već i umro, ali da mu je ipak šapnuo iz ogledala u hodniku: “potestatem super omnia – vlast iznad svega!“….Egzimund je umro tko zna kad, a u ogledalu se više nije pojavljivao……ostao je samo taj hipnotički „potestatem“ kojim ipak naslućujemo u što su majstori inicirani, zar ne!? 

potestatem super omniaaaaaaaaaaaa

"Vječito sjajno mrtvilo snažne birokratizirane države koja je podigla tvrđavu prema nezahvalnim građanima što bijesno navaljuju na šaltere naše je konačno kozmološko i metafizičko nadvremeno i nadprostorno utočište. Iscjedilištarcima se principi vlasti moraju ucijepiti tek parcijalno kako nesretnici nikada ne bi bili svjesni vlasti u cjelini. 

Prvo ćemo im podariti identitet, potom ćemo ih uključiti na ovaj ili onaj način u društvo, neka budu jedni od njih, neka se sprijatelje s građanima, nek podjele njihove probleme, nek uče njihove navike i običaje, a onda kad budu izgledali najbezopasniji treba im ucjepiti u koštanu srž jasnu želju za omeđenom vlašću, strast vladanja na šalteru, u uredu, pri komisiji, telefonu, uredbi i pravilniku. Mladim, ambicioznim majstorima birokratske nadmoći trebaju crte nedodirljivosti, transcedentnosti, indiferentnosti, arogancije, osornosti, ali i ako hoćete, prodorne nemilosrdnosti taneta... jednom riječju moći kojoj će se, čak i ptice klanjati i slijetati na pladanj. 
Mi moramo na položaju imati ingenioznog snažnog, nedodirljivog birokrata koji će, ne trepnuvši, zauvijek spustiti pregradu koja ga štiti od sitnih građanskih duša i njihovih prolaznih hirova i zahtjeva. Treba samo pričekati da te nezadovoljnike s krive strane šaltera prođe želja. Kad ih napusti entuzijazam, a zapravo poduzetnički i svaki drugi bezobrazluk, program Iscjedilišta za novu izlaznu generaciju uspio je! Da! 

S “ovom generacijom” trebali bismo vladati stoljećima, vladati i na najintimnijim mjestima ljudske mašte, vladati u krevetima, vladati malom djecom, vladati djecom njihove djece, vladati…  vladati…čak možda i kad prostora i vremena ne bude, i na kraju krajeva, zašto ne, vladati i tamo gdje nas se najmanje očekuje, u smrtima... naših... podanika…jer...budimo...iskreni,....tiše tamo dolje!.....samo u smrti.... živog i neživog društva ....može u vječnosti svijetliti naše STVORENJE...finem, suficit, amen", 

ovaplotio je na jučerašnjoj tajnoj konferenciji tajnovite i mistične Centralne Uprave Isjedilišta Veliki Majstor Regularne Superbirokratske Balkanske Lože - Magistar Nestor Letjelica. Malu Šetku potom je pozvao iz učionice i poslao ju po još kestenja u škartocu za tajnu marendu Velike Centralne Uprave...

kraj