nisam očekivala puno od sveg ovog. možda ipak neki kolektivni slet sreće i smisla koji bi trajao jednom u budućnosti, a zauvijek. ali lako je projicirati nade u daleku budućnost. de ti živi sad. sad budi živ...
sad?pa kom se živi sad?
sad je srijeda, petak, ponoć, jutro pred velike događaje. sad ni psi ne žive.
ali vidim slet djece i roditelja po gradovima i selima.
odsječeni od ove glupe kolektivističke ideologije nacije i tobožnjeg progresa, ali sa osjećajem zajedničke sreće.
ali vidim slet djece i roditelja po gradovima i selima.
odsječeni od ove glupe kolektivističke ideologije nacije i tobožnjeg progresa, ali sa osjećajem zajedničke sreće.
psi laju, djeca vrište, preskaču gumi-gumi, odrasli slažu drva u drvarnicu za zimu i okreću ražanj. u glavu svi misle isto. čistu nepatvorenu sreću zajedničkog življenja jedne omanje nacije. poštenje, rad, igra, učenje, iskrenost, komunikacija, zajedništvo, smisao i bezbrižnost. sigurno sam nešto zaboravila....
eto, to je sve trebalo doći, ali nije.
stigla je medjutim ta brigada nihilista i održava svakodnevno veliki svjetski slet ravnodušnosti. učesnici sleta leže u travi. djeca tipkaju. psi žicaju komad pizze.
drva nitko ne slaže. nisu ni ispiljena. zapravo ni nema drva. nema ni zime. nema nikakve potrebe. ovo je slet brigade nihilista.
velika eksplozija života koju smo očekivali pala je na drvima. tako barem mislim. gdje nema drva nema ni vatre. medjutim, osjeća se dim u zraku.
dim sa zgarišta stadiona na kojem smo trebali zaplesati usred sretne, vrletne mase. ali jebiga nisu nam predali štafetu tamo na glavnoj tribini, pa smo....
pa smo zalegli u okolno šipražje...
mh
Nema komentara:
Objavi komentar