PROBOJ NIHILISTIČKE BRIGADE

nisam očekivala puno od sveg ovog. možda ipak neki kolektivni slet sreće i smisla koji bi trajao jednom u budućnosti, a zauvijek. ali lako je projicirati nade u daleku budućnost. de ti živi sad. sad budi živ...

sad?
pa kom se živi sad?

sad je srijeda, petak, ponoć, jutro pred velike događaje. sad ni psi ne žive.
ali vidim slet djece i roditelja po gradovima i selima.
odsječeni od ove glupe kolektivističke ideologije nacije i tobožnjeg progresa, ali sa osjećajem zajedničke sreće. 

psi laju, djeca vrište, preskaču gumi-gumi, odrasli slažu drva u drvarnicu za zimu i okreću ražanj. u glavu svi misle isto. čistu nepatvorenu sreću zajedničkog življenja jedne omanje nacije. poštenje, rad, igra, učenje, iskrenost, komunikacija, zajedništvo, smisao i bezbrižnost. sigurno sam nešto zaboravila....

eto, to je sve trebalo doći, ali nije. 

stigla je medjutim ta brigada nihilista i održava svakodnevno veliki svjetski slet ravnodušnosti. učesnici sleta leže u travi. djeca tipkaju. psi žicaju komad pizze. 

drva nitko ne slaže. nisu ni ispiljena. zapravo ni nema drva. nema ni zime. nema nikakve potrebe. ovo je slet brigade nihilista. 

velika eksplozija života koju smo očekivali pala je na drvima. tako barem mislim. gdje nema drva nema ni vatre. medjutim, osjeća se dim u zraku. 

dim sa zgarišta stadiona na kojem smo trebali zaplesati usred sretne, vrletne mase. ali jebiga nisu nam predali štafetu tamo na glavnoj tribini, pa smo....

pa smo zalegli u okolno šipražje... 

mh

kako spasiti bika jerryja iliti kako spasiti nas hrvate od samih sebe

"mit iz mrder", reko je onaj neki... već davno...

sad kad sve ovo vidim žao mi je sveg mesa što sam pojeo. pa to "meso" ima karakter.... 

ima ga ponekad više nego bar sedam osmina ljudi...mi smo izgubljeni....

nismo shvatili čak ni onu "bratstvo i jedinstvo".... 

gazimo sve to...

a u tome su i vede, i budizam i holizam i kozmopolitizam i kvantna fizika i egalitarizam i kabalizam i sta ja znam... 

mi ne možemo više ni riječane prihvatiti, a kamoli bika...

bik je pobjegao od nas. što ako svi riječani krenu prema granici? 

u jednom trenu ostat ćemo bez termita, polić kamova i evropskog glavnog grada kulture za sljedeću godinu,  primjerice. 

mi smo jedan, dva, tri.... izgubljeni. 

dobro nam je rekao umberto eco da koji kurac se mi hrvati ne možemo uloviti ničeg vrijednog u svom identitetu... 

nećemo krležu, ujevića, andrića, ljudevita posavskog, gupca, gaja, strosmayera, teslu, trumbića, radića, končara, ribara, tita, nazora, savku, tripala, gotovca, preloga, tetu vegetu, azitromicin,  supeka, goldsteina, uljanik, parlova, arsena, vukotićev "surogat", mirka ilića, smoju, džonija, bregovića i slavenskog paganskog boga peruna...

ako se odreknemo i bika jerrya koji je očigledno matija gubec među bikovima, mi smo franjo tahi.

jasno je da ljudi između ostalog možda moraju jesti i životinje, ne treba biti neki ekstremist po tom pitanju, ali zar moramo jesti svaki dan kilu, dve mesa po obitelji. spasio bi se i jerry i sestra i zaručnica i kćer mu da nismo takvi ubojice... 

neka oni i ovce i koze mirno pasu travu i lišće, bit će manje požara. 

mada, ako malo bolje promislim, ako želimo sačuvati jednog bika ili janjca onda bi ih trebali sačuvati sve jer tko zna tko je stvarno vrijedniji na ovoj planeti. mi ljudi samo ostavljamo govna i smeće posvuda, a oni brste i tako oslobađaju prirodu za nove izdanke...

ali to zahtjeva kulturu. a naša kultura je daleko od inteligencije prirode. pamet prirode iliti thao kako to istočnjaci vide, probija se u svakom trenutku u svakom kutku svemira. u ovoj našoj regiji svemira thao prirode sigurno je malo zastala pred ogromnom i nepopravljivom korupcijom i egoizmom čovjeka. tao prirode je stvorila sve te afrikance, kineze, srbe ili riječane, slovence ili židove, bodule ili vlaje, hrvate ili nehrvate, slavene ili neslavene, biljke ili životinje, stvari ili nestvari s razlogom... da sublimacijom svih razlika postanemo neka sljedeća vrsta, neka veća inteligencija. 

ali, inteligencija ili tao prirode sada je zastala obezglavljeno pred našim kanibalizmom, karnivorizmom, nacionalizmom ili rasizmom. vidi se to po zvjezdama noću. sve stoji stoljećima isto i nema pomaka. 

jerry mi smo uz tebe.... ali da bi pomogao samom sebi prvo moraš pomoći nama. 

ZAŠTO SE JOŠ UVIJEK NISAM PRIKLJUČIO NIJEDNOJ VIBRANTNOJ SKUPINI

   

obzirom da kamiondžije dobijaju najbolje tvrtke u hrvatskoj, a vozači najpovjerljivije informacije može se reći da živimo u svojevrsnoj AUTOkraciji.... 

zašto su onda instruktori vožnje tako malo cijenjeni kad poučavaju najvažnije vještine za uspjeh u ovom društvu?

i zašto i ja nisam u toj vibrantnoj skupini kad vozim auto već 30 godina... zar je upad ograničen brojem mjesta ili vozim krivu kategoriju? o hoću li ikad vidjeti glamour, šljašćenje i lebdeće vulve kao oni?

MALI ČOVEK ŽELI PREKO CESTE, PREKO CESTE ŽELI ALI NE SME

(24 sata)

"Najljepše mi je u Zagrebu ići na semafore. Tu uživam, osjećam se super. Ljudi stoje, čekaju, svi misle isto. Tako toplo, jednoumno očekivanje, super. Savjetujem svakome. Ali nemojte trčati na zeleno, nego na crveno. I u pauzi crvenog, uživajte: kako su ljudi draga i dobra bića i svi misle isto. Ajde ćao."  Franci Blašković

kako smo postali pederi i srbi

uopće nisam siguran da se sve ovo zbiva. jašim na konju, pušim lulu, zjenice mi se šire. odavno mi se izgubio svaki trag.

peder sam postao na devetnajstoj rakiji. pustio sam čovjeku da zađe rukom kud god želi i posmatrao ga. bas tu rijec sam upotrijebio. posmatrati.

tada sam shvatio. naiskap sam postao srbin i peder. i nestalo lice. tri u jedan. aknem ti ga.

posmatram dakle ovog čoveka, on mi pojašnjava da je svaki deseti čovek derpe. da je sve statistički  ok. nek se samo opustim. i njemu je tako bilo dok nije izrastao u pedera. voleo je neku crnku, predložio joj noćenje s još jednim kitom. ona je postala suvišna….

a meni se, gle, baš sviđala ta njegova crnka.

o bože, gde da nadjem sad tu crnku. sad kad sam srbin i homče. teško postavljam precizna pitanja. mislim čovek je postao peder pre koju sedmicu.

al ne bi li ženu trebalo dalje negovati. kaže da ga ona uzaludno voli.

samo ti dragi moj srbine…idi. ozbiljno. evo ti broj. vozi bre.

lepa crnka. žovijalna, al tako krhka, tankoćutna. zbog nje će svi muškarci postati pederi. jer ne možemo pravo da uđemo. ništa ne možemo, možemo samo da onanišemo u njoj.

a gde je ona? ona je na konju. puši lulu. zenice joj se šire.

 sjaši bre. nemoj da me smaraš.

 i tako sam postao peder. da bih mogao da je posmatram dok se dosađuje s kitom u sebi. stolećima. ko što kitovi jedino vole. voleo sam muškarca u njoj. ona je volela ženu u meni.

mi i hrvati dva smora. srbi i mi,

ma beži bre.

što se nama žalite?

MALA ŠKOLA OKUPACIJE DRŽAVNIH SLUŽBI ZA KOLEKTIVISTIČKE POČETNIKE

ŽIVOT I KAKO GA STEĆI

Ime…

To će vam trebati. Imena su…mostovi sa stvarnošću, ne možete hodati po svijetu ko neka amorfna mješavina duha i tijela koju normalan čovjek ne može zazvati, i nabrzinu, mutnu predodžbu o vama dekodirati u jednostavni dvoslog i viknuti; Bran -koooo! Vla - doooo! ili Želj-ka!

Može i troslog u vokativu. Jo – si - peeeee! Mi-la-neeeee!

Ma šta, može i četveroslog. To-mi-sla-veeeee! A-lek-san-dre! Eto, je'l to teško? Naši ljudi još uvijek održavaju tu tradiciju dozivanja na većim udaljenostima. To bi po nekoj genetskoj logici moralo onda i vama brzo uć' u uho...Shvaćate…

Imat ćete imena…

Cijeli tim iscjeditelja radit će na tome. Potrudit ćemo se svi. Imat ćete imena, ne brinite. Za početak biste možda htjeli doznati nešto više o meni, no koliko mi je poznato vaše stanje sumnjam da bi vam to išta koristilo. Pa ipak reći ću vam tek da će vam upravo moje preporuke donijeti dolično ime i prezime, stoga se nadam da ćemo dobro surađivati. Toliko za uvod, krenimo s gradivom!

Imena su od pamtivijeka pa i ranije značila mnogo ljudima koji su ih znali iskoristiti. Pada mi na pamet grčki mislilac i filozof Aristotel čije ime vama vjerojatno neće mnogo značiti, ali u svijetu akademije i znanosti drže da je to ime lijepo i na mjestu. Zapamtite stoga: A-ris-to-tel! Elem, Aristotel...

Možda će, upravo netko od vas dobiti baš to ime, mada da budem iskren sumnjam. Toliko nade ipak ne polažemo u vas. Dakle kakvo je to ime Aristotel? Jedno od najsjajnijih, jedno od najsjajnijih... Što je učinio dotični gospodin za svoje ime? Za razliku od vas koji vjerojatno ne znate ni kojoj općini pripadate, Aristotel je simbol cijele jedne civilizacije. Čovjek je to koji je disciplinirao misli, strpao ih u ladice i razdvojio opake od dobrih misli. Sumnjam da neko od vas prisutnih uopće može razabrati kad misli, a kad ne, a kamoli da zna kad misli dobro, a kad loše. Ime i prezime vidite zahtjeva takve stvari jer od njih živi i osoba koja stoji iza imena. E, sad što je osoba, pitate se vi? Tu ste mi, znam, najtanji…

Osoba se stvara, to je povijest, sadašnjost i budućnost vašeg karaktera, shvaćate? Vjerojatno ne. I meni je bilo teško u početku…, sad mi je možda još i teže….

Hm,da! Elem! Osoba je, dakle, vaš monstrum, to je ono što mislite da jeste, da morate biti, identitet, shvaćate. Ne možete ne biti osoba. Pobogu, gledam vas i vidim! Ovdje nema osobe, ovdje nema onog mirisa ličnosti, vi i ne govorite, nitko se ne ističe ni po čemu, nemate uopće neke unutarnje napetosti, težnje…

Ajde, ne kažem, jedan od vas bi još i mogao biti ovako opisana osoba, no ne možete svi zajedno predstavljati baš tu jednu i to još pomalo bljedunjavu osobu. Vi ste više osoba, puno više, a da ste svi vi samo ta jedna osoba, vjerojatno bismo vas opisali na slijedeći način. Vi ste bojažljiva ribica s jedno 4 suvišna sloja krljušti načas ostavljena od jata uronjenog u neki viši kolektivni besmisao, nedokučiv za obične ljude. Tvrdoglavo upinjete ka nečemu što ne vodi nigdje, osim u pijesak gdje ćete duboko ukopati vašu užasnutost od beskonačne vode... No, vi nalazite ono jato načas izgubljeno i stremite ka svojem sitnom položaju u njegovoj natprirodnoj hijerarhiji. Vi morate osigurati sebe za sljedećih bilijun plima i oseka, ali morate shvatiti da potreba za tolikom sigurnošću baca loše svjetlo na vašu moralnu strukturu. Građanstvo nezahvalno smatra da bi trebali brinuti o javnoj stvari, o cjelokupnom moru, a ne o vašem osobnom akvariju...Vaš koncept morala njima je prilično besmislen i smatraju ga društveno nazadnim i opasnim. Rekao bih da ga odbacuju i prije nego su ga upoznali...Tu bi mogao biti vaš problem. Shvaćate?

Zapravo ne shvaćate...kako bih vam rekao, hm…Vi, što god drugi mislili, niste nemoralni, a ne... Mi u vodstvu Iscjedilišta znamo da je vaš moral moral višeg reda koji građani što stoje i nešto uporno čekaju ispred državnih šaltera i ureda ne mogu do kraja razumjeti.

Međutim, ono što je za nas u samom vodstvu Iscjedilišta pomalo porazno, jest činjenica da nekako besciljno lebdite, čak i u tom jatu. Bez želje za osvetom prema nezahvalnim korisnicima državnog sustava koji smo im nesebično i požrtvovno omogućili. Kao da im ne želite dokazati da stvari po njih mogu biti i tri puta gore, u slučaju da recimo, ne daj bože, vas nestane. Naivni ste ako tako razmišljate. Državni sustav može bez građana, ali bez snažne, goleme, sjajne i zastrašujuće birokracije nikad. Ali nikad.…Stoga, kada se stvar ogoli do kraja, naprosto ste, ovakvi kakvi ste danas, drhtavi, molećivi, rukopoloženi u milosrđu, a nas u Centrali Iscjedilišta to ne zanima...

Nas zanima netko tko zbog višeg hiper-etatističkog smisla može, ako treba, gaziti tisuće. Velim, ako treba....A vi, pogledajte se, vi kao da nemate onu strast toliko potrebnu za velike zahvate u svijesti…Kao neki besvjesnici ste, obestrašćeni eunusi, oblačci volje u prahu, mlijeko u prahu, ljudi u prahu. Čovjek vas zatvori u Iscjedilište i vi ništa. Nit’ vam je žao što su vas tako tu dovukli, nit’, bogami kad ste već tu, ne pokazujete ni neku želju da uredite prostor oko sebe, a kamoli da usmjerite svijest na svoj dio vlasti.

Ali, pustimo to, ukratko ponavljam, vi niste, niti smijete biti jedna takva prašak-osoba i to je ono što je zasad problematično. Vas ima dosta u ovoj dvorani, ja vam ne smijem reći koliko vas ima jer je uputa Centralne uprave Iscjedilišta da vas ne brojimo na glas da ne bi saznali koliko vas ima. Ali da vas ima mnogo, ima vas, a stječe se dojam, bez uvrede, da ste jedna jedina osoba. Ako i osoba…No, ugradit ćemo vam barem letimičan identitet, neke razlike, osvijestiti vaše afinitete, sklonosti, ambicije, a napose kolektivističku svijest, pa se hrvite u društvu.

...

Već sljedećeg mjeseca:

Hm…danas radimo lekciju koju smo u Iscjedilištu nazvali popularno “Živi se”. Dosta važna lekcija od koje ćete zavisiti. Hm…dakle, “živi se”. Znate i sami što to otprilike znači. “Živi se”, moglo bi se još i dodati, “nekako” ili “besciljno” ili “do balčaka”. Uglavnom, kako god da se uzme “živi se”. To mi zapamtite, možete kud hoćete na ovoj planeti, možete što hoćete, možete s kim hoćete, možete uspjeti, možete i zabrljati, ali znajte tek da samo “živi se”. Nema vam tu neke pameti. Stoga, krenimo sa primjerima.

Dečko!

Izvolte?

Znaš li o čemu misliš?

Ne.

Dobro, u redu, to još ni nismo radili, ali de kaži osjećaš li život kao takav.

Gospodine Letjelice, gdje je život?

Evo ga dečko tu ispred tebe, tu iza tebe, u tebi, u ovoj djevojci, svugdje, sve ti je to život. Znaš?

Ne.

Hm…ne. Gle, život moraš osjećati, tu ti ja ne mogu pomoći, taj život bi trebao nekako pulsirati u tebi, osjećaš li bar taj puls?

Ne.

No, hajde dečko ne budi neugodan, nismo se došli zajebavati ovdje, kako ne osjećaš puls? Osjećaš li srce?

Ne…

Ma stavi ruku na srce pa onda reci, kud trčiš pred rudo…. Onda kaži, kuca li život u tebi?

Kuca srce u meni.

Pa jašta da kuca srce, ne kuca ti noga. Nego kaži, jesi li sad svjesniji života u tebi?

Nisam svjesniji...

Hm…da…očekivao sam da ću imati takvih problema s vama. Osjeća li neko drugi život u  učionici?

Ja gospodine!

De reci nam o čemu se radi?

Srce mi kuca.

Dobro, no to još uvijek nije znak da si svjesna života i da ga osjećaš. Bi li nam mogla reći nešto više o odnosu sebe i života?

Osjećam srce kako kuca.

Fino, ali gle, pokušaj hm…ma ne..Ima li neko drugi nekog pojma o životu. Mislim, možda na kakvu crticu, anegdoticu, osjećajčić o tome kako ste živi i kako živite usred života nekim životom koji je možda slučajno vaš i ničiji drugi. Ima li takav netko djeco?

Ima!

Odlično. Šta ima?

Ima života!

Pa jašta da ima, a gdje?

U meni, iza mene, ispred mene, u ovoj djevojci i svugdje..

Hm….s tobom ću morati oprezno momak, ti se zajebavaš s nekim.

Nipošto gospodine, srce mi kuca ko ludo, takvo srce nikad niste vidjeli ni čuli.

Interesantno, dosta životno, hm…dalje…dalje

Život je jedini važan u mom životu, život je neponovljiv, život ima mnogo pravaca, život je živ, osjećam kako se svugdje oko mene živi, osjećam kako i sam živim, naprosto se živi jednim jedinim životom. Mojim.

mamut snažne birokratske države može proždrijeti sve: MI SMO MAMUT!

Iznenađen sam, vrlo osviješteno, upravo je to smisao lekcije “Živi se”. Ova misao da „sve živi mojim životom“, ma bravo! Bez toga nema temelja, ne-ma te-me-lja! Bez toga ne-ma ve-li-ke oho-le ne-do-dir-lji-ve životno sveprožimajuće državne i javne uprave...Ja vam čestitam mladi gospodine. Oživotvorili ste nam život tek tako. 

Dočarali ste nam samo središte udaha velikog sjajnog oživljenog mamuta sveprožimajuće meta-mega-države. Tako je: "SVE ŽIVI MOJIM ŽIVOTOM", vrišti gladna država u nama! Kroz nas, velike servilne majstore birokracije vrišti ta aparatura nemani veća od prostora i vremena koja proždire sve i ništa ne ostavlja nikome! Amen! Onda djeco, ima li sad nekih pitanja o životu?

Sljedećeg mjeseca:

“Danas je dan kao i svaki drugi, a opet, mogao bi vam se odbiti u glavu. Razumijete!?”

Sljedećeg mjeseca:

“Danas radimo posebnu lekciju na koju smo, isto tako posebno, ponosni. Danica je isprintala za sve ovu podeblju skriptu koja se zove “Vladajmo zajedno”, pa vam, evo , dodajte Danice, pa vam tu dakle sve piše, ali zasad nemojte ništa gledati, nego počujte par riječi za uvod, a onda ćemo stranicu po stranicu. Dakle, vidite i sami lekcija se zove “Vladajmo zajedno”, no tu je, pravo da vam kažem, moglo stajati i “Vladajmo sami”, možda i “Neki aspekti vladanja u Iscjedilištu i izvan njega” ili pak jednostavno “Svladavanje vladanja”. 

No, to su finese, zaboravite sad načas na to i sjetite se kad ste bili na livadi. Bili ste, znamo to svi, obezglavljeni, provodili ste vrijeme kao u nekakvoj divovskoj protoplazmi ljuljuškajući se u uglavnom somnabulnom stanju. Ležali ste na travi, penjali se po drveću, radili ste ko i uvijek gluposti i tako. Nikakvog koraka, pokreta, smisla, odlučnosti u svemu tome, je li? To je shvatili smo to na prošlom satu bila zapravo neautentična egzistencija, potpuna mlitava individualistička predaja ravnodušju i nekoj vrsti apatije. 

E, a onda ste stigli u Iscjedilište i dobili odmah prve instrukcije programa “Ova generacija”.

Ova generacija je, vidite, program koji se bazira na vladanju. Učit ćemo vas vladati, za početak jedni druge, pa jedni treće i tako sve do…no nije važno. Uglavnom, ponašanje s livade bit će u korijenu onemogućeno. Takve stvari više nećete moći raditi. Bit ćete odgovorni i za sebe i za druge i za svoje postupke. Nije to ništa loše. Vidjet ćete, godit će vam. Ja ću teoretski pojasniti, a onda ćemo na primjerima pokazati kako stvar funkcionira. Kad vidite čovjeka gdje leži i ne zna što bi sa sobom, treba ga dić s poda, ponudit mu svoju vlast, reći mu što bi to točno trebalo značiti i on je svladan, da ne kažem u vašoj je moći, odnosno neki još i kažu da u tom trenutku vladate drugim čovjekom. Eto…Praktično to ovako izgleda. Klasoviću!

Izvolte.

Kako si danas?

Fino. Baš fino.

Drago mi je čuti ali de se pomakni dva koraka ulijevo.

Odmah.

Dobro, ajd sad desno ali u čučnju.

I to ću.

Dobro digni se, sjedi na mjesto. Kaži zašto si me slušao i napravio dvije dosta sulude bespotrebne kretnje koje ti vjerojatno nisu bile korisne.

???

Ne znaš je li. No to je zato jer smo ovdje, a da to mnogi nisu ni primijetili uspostavili nekakve oblike vladanja. Ja sam taj koji vlada, to ste možda primijetili, i određenim naredbama, ukazima, svojim željama na koje vi uopće ne možete utjecati, ja uspostavljam svoju volju nad vama. Sve što mi se prohtije i što poželim učiniti s vašom voljom koja je definitivno pokorena mojoj volji ja učinim. Vi svoje volje nemate, morate slušati mene bez obzira što mislili o mojim naredbama. Ukoliko vam ko Klasoviću nije uopće jasan smisao takvih naredbi, a ipak ne pitate za isti, tim bolje. Shvaćate?

Tukša!

Da?

Šta da!?

Izvolte?

Kaži Tukša jel bi ti čučao pet minuta u kutu?

Ne.

No dobro, naređujem ti da čučiš ipak u tom kutu.

….

Odlično. Vidjeli ste i sami kako je Tukša zapravo odlično reagirao. Prvo je na jedno radoznalo pitanje odgovorio pomalo svojevoljno i slobodoumno, a potom kad mu je izričito naređeno Tukša se sasvim normalno povinovao mom zahtjevu. Tu sam ja očigledno ispoljio svoju vladavinu nad kolegom Tukšom.

Šetka!

Izvolte gospodine Letjelice!

Kaži što bi sad najradije radila?

Ne znam.

No hajde, hajde, slobodno reci!

Možda bih se kupala.

Kupala bi se, a zašto?

Ne znam.

No, hajde ima valjda neki razlog.

Hm, pa što ja znam, vruće mi je u iscjedilištu.

Mmm…da, dobro, to već je neki razlog. Nego kaži bi li zapovijedala odredom ili čak bataljunom?

Čime?

Ma, to su samo vojne formacije, ništa posebno, skupine naoružanih ljudi pod određenom zapovjednom hijerarhijom.

Ne bih!

Dobro, u redu, možda si u pravu, no ja ti ipak zapovjedam da izdaš nekakvo naređenje svojim kolegama iz grupe.

Naređenje?

O bože Jadranka, pa što ne bi izdala kakvo naređenje svojim kolegama, de pokušaj!

Hm….jel može nešto u vezi s dizanjem ruku, to bih znala?!

Pa jasna stvar, de reci…

Onda dobro…DIŽITE RUKE U ZRAK! DIŽI TAMO! AJMO KO SNOPLJE SVI! KAŽEM SVIIII!

….no, ajmo, ajmo Iscjedilištarci čuli ste Jadranku, gdje su ruke, kud idu ruke, nemojte mene gledati, gledajte Jadranku!

MA DIŽI TAMO GLUPE RUKE U ZRAK!!!, prodere se Jadranka žešće.

Uf, Šetka, al si se uzoholila nabrzaka….

RUKE GLUPE U ZRAK!!!

….?….

U ZRAK!!!

.....???...

SNOPLJEEEE KAŽEM!!!

Omililo se Jadranki vladanje situacijom. Vidjevši kako polaznici dižu ruke u zrak na njeno podvikivanje, arlaukala je još cijelo poslijepodne, pa čak i u menzi za vrijeme večere. Letjelica je njeno, ipak, neočekivano ponašanje radoznalo promatrao, mudro pritom šutjevši. Jadranka se između naredbi koje je gotovo cijelo Iscjedilište bez pogovora slušalo nadmoćno smiješila, a oči su joj odavale neku čudnu prohladnu strast iza koje se pritajila još donedavna mala, krhka, gotovo izgubljena Iscjedilištarka.

Pa, ipak sljedećih dana Šetka se više ničeg nije sjećala, a kolege polaznici, a i sam Letjelica nisu smatrali shodnim i potrebnim podsjećati Šetku na dan kad je ova prekomjerno vladala. Dapače, Letjelica Šetku više nikad nije izabrao da demonstrira bilo kakve oblike zapovijedanja, vladanja i ispoljavanja moći. Podsjetilo ga je to unisono i uniformno podizanje ruku na snoplje besvjesnih glasačkih ruku kod stranačkih kolega u parlamentu. Idućih dana stari je lisac primijetio da i ostali polaznici odlično odgovaraju zahtjevima vladanja. “Oni to olako shvaćaju i igraju se sa zapovijedima kao mala djeca. Svi bi vladajuću ulogu. E to neće moći... 

U Iscjedilištu vladam ja”, procijenio je Nestor Letjelica i program “Ova generacija” usmjerio više na infiltraciju u građanstvo, na socijalizaciju u društvu, na involviranje u normalan život, dakle, konkretno, na rad sa snalaženjem u dućanu, apoteci, ulici ili kestenjari i uobičajenim razgovorima s uobičajenim građanstvom. 

U takvim je, pak, okolnostima morao itekako paziti na identitet polaznika, jer jednom ostavljeni u gradskoj tundri, u masi slučajnih prolaznika, mladi Iscjedilištarci bi vrlo lako zaboravljali tko su, što su i po kakvom su poslanju stigli u grad. Stoga je itekako radio s njima na utiskivanju imena i prezimena u podsvijest kako bi osujetio eventualnu krizu identiteta u bezobličnoj masi ljudi koji su počesto kroz svoje živote teturali ko pijani zombiji. Cijelu jednu polusezonu mladi su se Iscjedilištarci, međusobno, po Letjeličinim napucima propitkivali o tome kako se zovu, kud idu i gdje su bili jučer…

Ja sam Josip Topić, a ti?

Mladen.

A što, nisu ti još dali prezime?

Kažu, tek na proljeće.

Aaaa…tako.

Znaš li možda kad će proljeće?

U našem odjelu se govori da neće prije zime.

Aaaa…fino, nego kaži kud si krenuo?

Idem u trafiku po naljepnice.

Mogu li s tobom?

Ne možeš Mlađo, vidjet će me moji s tobom.

Hoćeš li mi ipak donijeti koju?

Ne znam još, pričekaj da vidim hoću li dobiti koji duplikat.

…

Evo, me, imam duplikat “SVE ŽIVI MOJIM ŽIVOTOM”.

Daš?

Na. Nego kaži gdje si bio jučer?

U iscjedilištu.

I ja isto.

Ja sam Jadranka Šetka.

A ja Novica Klasović.

Kud ćeš Novice?

Ma ništa, bezveze, do menze na ručak pa nazad. Ti?

Ja sam već u menzi bila, ima mesa.

Dobro, gdje si bila jučer?

Zašto malo ne dodaš Novice, Letjelica je rekao da možemo!

Ma znam, pa dobro…evo…znaš li da sam danas na satu briljirao iz nadgradnje modela razgovora u tri pitanja!

Ne bi se reklo.

Šta se ne bi reklo?

Pa ne pokazuješ nadgradnju u praksi.

Misliš?

Pa, ajde reci nešto neočekivano!

SVE ŽIVI MOJIM ŽIVOTOM!

Ma da, to piše na svim zidovima i naljepnicama.

Al ja to tebi kažem.

Ma je, šta ću ja s tim.

Pa rekla si da dodam.

E jesi ga dodo Novice….

I tako, razgovori u Iscjedilištu su tekli. Neki su razgovarali suho, držeći se principa tri obavezna pitanja koja uspostavljaju prijeko potreban identitet, drugi su već nešto malko miješali; neke kombinacije koje je Letjelica smislio i dao postaviti po zidovima i naljepnicama koje su bile vrlo popularne u Iscjedilištu. 
Treći su, iz tko zna kakve nevolje počeli umješno razgovarati želeći proniknuti osjećaje drugih polaznika Iscjedilišta. 

Šetka je čak kupila kestenje kolegama Iscjedilištarcima ne bi li dodala koji kesten više svojoj sve raskošnijoj komunikaciji. Kako bilo, veliki Birokratizator Nestor Letjelica bio je užasnut zbog ove nagle kestenjave lepršavosti, te je Jadranku oštro ukorio pred isključenje. Naravno, kestenje je pojedeno na ultratajnom sastanku centralne uprave.

No, sve je sad ovisilo o osobinama karaktera koje je nekako trebalo usaditi pomalo beskičmenim Iscjedilištarcima. Tu se radilo pojedinačno, nasamo, oči u oči s Letjelicom. Lekcije karaktera rađene su pod najstrožom tajnom, u gluhoj komori u podrumu ispod zemlje, u čistom, najcrnjem, najgušćem mraku i tišini. Nitko nije mogao sa sigurnošću reći što je Letjelica radio dolje sa svojim štićenicima, no procurila je priča po kojoj Letjelica dolje u “gluhoj” zapravo nije radio ništa.

Navodno se samo gledao oči u oči s polaznicima i to je sve. Usred mraka, usred tišine, dvije duše. Duša velikog instruktora i duša usplahirenog polaznika koja je tek morala procvasti u tom podzemnom slijepilu i nijemilu. Sami, taj Nestor i određeni polaznik osluškivali su svoje ogoljene duše kao što se sluša rad četverotaktnog motora u leru ne bi li se otkrilo šta ga to šteka. Nestor je čekao tren da se duša polaznika konačno otvori a onda, onda …tko zna?  I tako satima, danima, tjednima, mjesecima.

Zadnjeg dana lekcije iz karaktera okupio je sve štićenike dolje u komori. Seansa, priča se, nije trajala duže od sat, dva, a Nestor je po prvi put progovorio u “gluhoj”. Nevidljiv od mraka pojasnio je: “Podijelit ću vam karte, svakom jednu. Svaka karta označava karakter koji će vas pratiti do kraja života. Pročitat ćete je u mraku, vratiti mi je i nikad nikome ništa ne reći o svemu!” Potom je, zaogrnut šutnjom i zagonetkom, izašao van na danje svjetlo i izustio tek ovo: “Karte su podijeljene!”

Mediji su međutim, nesvakidašnjom požrtvovnošću jednog svog predstavnika, prokljuvili priču. Davanje karaktera jedna je prljava podvala kojom Nestor zapravo zauvijek obuzdava potencijalne individualne talente izlazne generacije Iscjedilištaraca i vezuje ih za interese Stranke na vlasti, a ne za napredak društvene zajednice u cjelini. Novinar tjednog lista “Dani u tjednu” živ se zazidao u gluhoj kako bi došao do hvalevrijednih rezultata. Sve je snimio, proslijedio onako zazidan materijale redakciji i umro od gladi. U zidu. Svi transkripti navode jedan te isti razgovor, pa je očigledno da se Letjelica istim riječima obraćao svim Iscjedilištarcima. Dakle, transkript!

Letjelica:  Huuuu, huuuuu, huuuuu....tajnim riječima udahnut ću ti vječni činovnički život, ti izgubljena zalutala nestvarna dušo!

Iscjedilištarac: molim, kako?

Let:              potestatem super omnia?

Isc:              potestatem super omnia?

Let:              potestatem super omnia, cantate!

Isc: .............pooooteeestateeeeeem supeeeeeeeer omniiiaaaaaaa omnia omnia omnia....

Let:.............finem...suficit....amen!

Čitatelji novina bili su osupnuti ovim glupostima. Šta potestatem, kome super, kakva omnia? Zar ovi u iscjedilištu pjevaju? Nemaju pametnijeg posla?

Publika nije ni shvatila da je Letjelica nekim tihim, primjereno mrtvim jezikom hipnotizirao Iscjedilištarce do temelja. Hm.... je li to neka tajna masonska procedura? Ili Letjeličina potpuno autentična hipnotika kojom se u službu zaprimaju mladi majstori birokracije?

Jedini poznavatelj takvih hipno-inicijacija Egzimund pl. Oršić umro je na dan kad je novinar Stipe Taurus iz “Dnevnog količnika” stigao u njegov prastari dom na Crvenom dolu. Taurus je rekao da se Oršić čudno ponašao, ezoterijski i zaumno, gotovo samrtno i da je vjerojatno već i umro, ali da mu je ipak šapnuo iz ogledala u hodniku: “potestatem super omnia – vlast iznad svega!“….Egzimund je umro tko zna kad, a u ogledalu se više nije pojavljivao……ostao je samo taj hipnotički „potestatem“ kojim ipak naslućujemo u što su majstori inicirani, zar ne!? 

potestatem super omniaaaaaaaaaaaa

"Vječito sjajno mrtvilo snažne birokratizirane države koja je podigla tvrđavu prema nezahvalnim građanima što bijesno navaljuju na šaltere naše je konačno kozmološko i metafizičko nadvremeno i nadprostorno utočište. Iscjedilištarcima se principi vlasti moraju ucijepiti tek parcijalno kako nesretnici nikada ne bi bili svjesni vlasti u cjelini. 

Prvo ćemo im podariti identitet, potom ćemo ih uključiti na ovaj ili onaj način u društvo, neka budu jedni od njih, neka se sprijatelje s građanima, nek podjele njihove probleme, nek uče njihove navike i običaje, a onda kad budu izgledali najbezopasniji treba im ucjepiti u koštanu srž jasnu želju za omeđenom vlašću, strast vladanja na šalteru, u uredu, pri komisiji, telefonu, uredbi i pravilniku. Mladim, ambicioznim majstorima birokratske nadmoći trebaju crte nedodirljivosti, transcedentnosti, indiferentnosti, arogancije, osornosti, ali i ako hoćete, prodorne nemilosrdnosti taneta... jednom riječju moći kojoj će se, čak i ptice klanjati i slijetati na pladanj. 
Mi moramo na položaju imati ingenioznog snažnog, nedodirljivog birokrata koji će, ne trepnuvši, zauvijek spustiti pregradu koja ga štiti od sitnih građanskih duša i njihovih prolaznih hirova i zahtjeva. Treba samo pričekati da te nezadovoljnike s krive strane šaltera prođe želja. Kad ih napusti entuzijazam, a zapravo poduzetnički i svaki drugi bezobrazluk, program Iscjedilišta za novu izlaznu generaciju uspio je! Da! 

S “ovom generacijom” trebali bismo vladati stoljećima, vladati i na najintimnijim mjestima ljudske mašte, vladati u krevetima, vladati malom djecom, vladati djecom njihove djece, vladati…  vladati…čak možda i kad prostora i vremena ne bude, i na kraju krajeva, zašto ne, vladati i tamo gdje nas se najmanje očekuje, u smrtima... naših... podanika…jer...budimo...iskreni,....tiše tamo dolje!.....samo u smrti.... živog i neživog društva ....može u vječnosti svijetliti naše STVORENJE...finem, suficit, amen", 

ovaplotio je na jučerašnjoj tajnoj konferenciji tajnovite i mistične Centralne Uprave Isjedilišta Veliki Majstor Regularne Superbirokratske Balkanske Lože - Magistar Nestor Letjelica. Malu Šetku potom je pozvao iz učionice i poslao ju po još kestenja u škartocu za tajnu marendu Velike Centralne Uprave...

kraj 

JOSE MUJICA PREDSJEDNIKU RH JOSIPOVIĆU: "DRUŽE IVO, U IME NOVE DRUŠTVENE PRAVDE ODREKNI SE PRIVILEGIJA I LUKSUZA"

(Tajno pismo najskromnijeg predsjednika na svijetu hrvatskom kolegi)

Prema izvoru bliskom Pantovčaku predsjednik RH Ivo Josipović ovih je dana dobio neobično pismo svog kolege urugvajskog predsjednika Josea Mujice (Hozea Muhike) inače poznatog kao “najsiromašnijeg predsjednika” na svijetu. 

78-godišnji predsjednik Urugvaja Mujica, bivši ljevičarski gerilski borac koji je proveo 14 godina u zatvoru, od toga većinu u samici, živi jednostavno i skromno, potpuno odbacivši raskoš i benefite uloge predsjednika. Mujica je također odbio živjeti u predsjedničkoj palači ili imati luksuznu limuzinu na raspolaganju. Živi u kući s jednom spavaćom sobom na maloj farmi pokraj Montevidea gdje sa svojom ženom uzgaja krizanteme i na posao se vozi u Volkswagenovoj “Bubi” staroj 25 godina za koju je prije više godina platio 10-ak tisuća kuna. “Godinama sam sanjao da imam barem madrac”, izjavio je jednom prilikom Mujica referirajući se na vrijeme koje je proveo u zatvoru.

Zanimljivo je da čak 90% svoje plaće od 8 i pol tisuća eura, donira siromašnim obiteljima i malim poduzetnicima, tako da mu ostane tek prosječna urugvajska plaća koja je oko 6 i pol tisuća kuna. Kada ga zovu najsiromašnijim predsjednikom u svijetu Mujica odgovara: “Siromašna osoba nije ona koja ima malo, nego ona koja treba sve više i više i više. Ne živim u bijedi, živim u jednostavnosti. Malo je toga što mi stvarno treba.”

Mujica je poznat i po otporu globalnim korporacijama koje Urugvaj doživljavaju kao svoje leno na kojem mogu raditi što god ih je volja kako bi povećali svoj profit, te je zbog svojih odluka navukao bijes, ali i sudske tužbe nekoliko globalnih tvrtki, poput duhanske megakorporacije “Philipp Morris”. S druge strane, legalizirao je marihuanu i istospolne brakove, a ističe se i čestim zagovaranjima ograničenja bespotrebnog konzumerizma zalažući se za što širu primjenu recikliranja. U svojim javnim nastupima svaki puta ponavlja da će svijet izaći iz krize onda kada dođe do ravnomjernije redistribucije bogatstva, odnosno kada biznis ne bude vodio računa isključivo o profitu, već i kupovnoj moći radnika. Znakovit je i njegov doprinos svjetskoj borbi za kvalitetniji okoliš jer je odbio pritiske ugljenskog lobija da se u Urugvaju pokrene proizvodnja struje iz jeftinog, ali ekološki “vrlo prljavog” ugljena.

Evo i samog pisma koje je ovih dana stiglo predsjedniku Josipoviću izravno od Josea Mujice:

“Poštovani kolega predsjedniče, dragi Ivo,

Još u svojim gerilskim danima sanjao sam da će Urugvaj jednog dana biti nešto poput socijalističke Hrvatske, tada u okviru Jugoslavije. Mala uspješna, industrijski progresivna zemlja sa visokom razinom socijalne pravednosti, gopodarskim rastom, gotovo punom zaposlenošću, sa besplatnim zdravstvom, školstvom i s jakom kulturnom proizvodnjom. Naravno, djelomice sam idealizirao Hrvatsku tada, ali mnoge moje predodžbe tadašnje Hrvatske i danas stoje, a čini mi se da i ljudi koje poznajem iz tvoje zemlje prihvaćaju činjenicu da su stvari nekada funkcionirale daleko bolje nego danas.

Svijet se otada dosta promijenio, neke okolnosti i činjenice su za tvoju zemlju možda i morale biti gore, između ostalog i zbog rata i njegovih posljedica. S druge strane, Hrvatska je danas mala zemlja sa slobodnim tržištem, parlamentarnom demokracijom i sigurno je da je postigla doista mnogo od raspada Jugoslavije. No, sve ove stvari mislim da i ti znaš i ne pišem ih zato da ti otkrijem nešto novo. Ovo je uvod koji je potreban meni jer sam nekada Hrvatsku vidio kao nekakvu socijalističku utopiju kojoj sam svojim političkim i gerilskim djelovanjem tako strastveno težio.

Kada danas čitam i slušam o Hrvatskoj kao zemlji-problemu sa prilično lošom ekonomskom, socijalnom, pravnom i političkom situacijom neobično sam tužan. Vi ste, kao društvo, prije više od 20 godina bili tamo gdje većina latinoameričkih društava tek kani stići. Naravno, uz neke bitne korekcije sistema uzrokovanog novim iskustvima i okolnostima današnjeg trenutka. Međutim, zvali mi taj traženi sustav socijalizmom ili socijalno pravednom državom poput skandinavskih država, s principom slobodnog tržišta, znamo da su mnogi elementi jugoslavenske države i tadašnje hrvatske socijalističke republike bili ispred svog vremena jer društvu sa samoupravljačkim poduzećima, besplatnim školstvom, zdravstvom, sigurnim mirovinskim sustavom ili zaštitom ljudskih prava uvijek će težiti respektabilan broj ljudi na zemlji.

Od zemlje-uzora, za nas koji smo snivali socijalno pravedno društvo postali ste zemlja u kojoj se, kako čujem, štite tek pojedine grupacije zaposlenika ili tzv. političkih tajkuna što je vjerojatno bitno pridonijelo nastanku teških ekonomskih uvjeta u kojima se sada nažalost nalazite. Poduzetnici s političkim zaleđem, stranačke vojske zaposlene u državnoj, regionalnoj i lokalnoj birokraciji, brojni suvišni djelatnici u javnim tvrtkama, ili prebukirane državne agencije neki su od onih koji uživaju posebnu pažnju i zaštitu u hrvatskom društvu. 

Istovremeno, oni koji nose tržišnu dinamiku, te poduzetništvo i gospodarski razvoj, poput malih i srednjih poduzetnika ili radnika koji rade u takvim tvrtkama, prepušteni su sami sebi, odnosno divljanju sve zahtjevnije državne porezne politike. PDV koji se kod vas navodno naplaćuje prije naplate računa čisti je dokaz da je, dragi moj Ivo, punjenje proračuna ispred interesa građana, posebice navedenih običnih građana ili malih i o državi neovisnih poduzetnika. Moj Urugvaj danas zna da socijalna pravednost ne može biti samo za jedne, a protiv onih drugih koji su danas najugroženiji, a to su mislim da znaš i sam, djelatnici privatnog iliti realnog gospodarskog sektora.

Oprosti mi što sam ovako otvoren prema iskazivanju nekih nelogičnosti u tvom društvu, ali želim te podržati u "novoj pravednosti" koju si proklamirao dolazeći na predsjedničku stolicu. Osim birokracije koja, kako čujem, i u ovoj teškoj krizi u Hrvatskoj buja iz dana u dan, a da pritom ne uspjeva efikasno servisirati građanstvo, što se vidi iz primjedbi poduzetnika, ali i iz aktualnih problema sa dodjelom pomoći poplavljenim područjima, štite se i neki veliki poduzetnici koji ne plaćaju svoje radnike ili dobavljače na vrijeme, ili pak ne plaćaju porez državi (!!!) Problemi su u Hrvatskoj raznovrsni. Primijetit ćeš da, iako socijalist, tražim od tebe zaštitu malih, potpuno neovisnih od državnih poslova, privatnih poduzetnika. Čini mi se da se u Hrvatskoj na neki, meni nedokučiv način, slobodno tržište modeliralo u nešto čudno. Socijalizam za državnu i javnu upravu i eventualno velike korporacije političkih tajkuna na jednoj strani i brutalni kapitalizam s prevelikim poreznim opterećenjem za neumrežene i neklijentelistički usmjerene poduzetnike i njihove radnike na drugoj strani….

Dragi Ivo, znam, u duhu onoga što smo raspravljali zadnji put, i sam se toliko puta s pravom pitaš, kud bi došla država s njezinim pomalo prenapuhanim sektorom kada bi ukinula radna mjesta i ostale troškove u ministarstvima, agencijama, te lokalnoj i regionalnoj samoupravi.

Teško pitanje. No, u mojoj zemlji imali smo sličan problem. Da ne duljim, pokazalo se da je bolje poticati ili barem porezno rasteretiti građanstvo i poduzetnike nego pumpati potrošnju kroz javni sektor, odnosno, održavati neodrživo, preveliki državni i javni sektor koji samo gomila dugove i živi na kreditima koji će, kako se čini, vrlo skoro udaviti cijelo hrvatsko društvo.

Dragi Ivo, znam da si dobar čovjek, idealist i socijalist poput mene. Vjeruj mi, zaštita socijalnih prava ne leži više u obrani tisuća i tisuća radnih mjesta koje ne doprinose društvu, već ga samo opterećuju. Socijal-demokracija za koju se zalažeš u svojem mandatu danas bi se trebala baviti mogućnostima da privatni sektor naprosto preživi jer on hrani državu. Naravno, ne mislim pritom na privilegirane “korporativne kapitaliste”, u biti "velike prijatelje" državnog sustava, već na realno tržišno gospodarstvo koje je, svi to znamo, u mnogim tzv. tranzicijskim zemljama na izdisaju.

Znam da je možda kasno za to, ali u duhu ovakve redukcije državne potrošnje, a kako bi pokazao put cijelom društvu, pozivam te da poput mene, uštediš, gle (!), na samom sebi (!!), odnosno potrošnji svojeg cijenjenog ureda(!!!). 

Kao što znaš, odmah na početku svojeg mandata odrekao sam se i korištenja predsjedničke palače i usluga povelikog tima savjetnika i limuzina i kompletnog osiguranja i pripadnika tajnih službi i sad sam ostao na privatnom prijevozu, odnosno mojoj staroj “bubi” i svojoj supruzi koja mi je i šef “tajnih” i ostalih “sigurnosnih” službi, ali i načelnik gospodarskog, savjetničkog i diplomatskog kora.

Dragi Ivo, kolega predsjedniče, tko smo mi da zbog nekakvog tobože proklamiranog habitusa političke elite, dodatno uzurpiramo standard naroda zbog svojih, u današnjem trenutku, sve manje obranjivih potreba “predsjedničkog luksuza”. Sve je to, meni barem, pomalo tragikomično. Živio sam, druže moj, u bijednim uvjetima po urugvajskim zatvorima i naučio jednom zauvijek sljedeću rečenicu.

“Ti sad misliš da ću ti ja dati neki prosvjetljujući savjet, ali nemam ga jer na tebi i isključivo tebi je da subjektivno shvatiš jednom zauvijek: Ovo je novo doba, doba nevjerojatne socioekonomske krize i depresije, ali i shodno tome, doba imperativne ljudske empatije, pa stoga, već ove jeseni, druže Ivo, predlažem da se makneš poštenim ljudima koji pune proračun s grbače i predložiš to, s punim samopouzdanjem i snažnom vizijom, i svom nasljedniku ili nasljednici”

Druže Josipoviću, me companero y hermano, da pogađaš, vrijeme je za onu tvoju "novu pravednost".

Dragi Ivo, ako ti nije skroz jasno o čemu pričam, evo konkretne formule za održavanje tvojeg ureda nastale iz moje životne i predsjedničke prakse. “ODBACI OGROMNU VEĆINU TROŠKOVA SVOJEG PREDSJEDNIČKOG MANDATA i SVEGA ŠTO UZ NJEGA IDE. DOVOLJAN TI JE, DAKLE, TVOJ PRIVATNI AUTOMOBIL, URED U OBITELJSKOM STANU S INTERNETSKOM VEZOM, 5-6 TISUĆA KUNA PLAĆE, SVAKODNEVNA PODRŠKA TVOJE CIJENJENE OBITELJI I MOŽDA MALO POVRĆA NA VIKEND-IMANJU…”

Vjeruj mi druže Ivo, ne bih htio da izgleda kako podcjenjujem tvoje i potrebe tvojeg ureda, ali mislim da je to to što ti treba. Smatram da ćeš tako konačno dati i ideju vladi što da radi sa sve većim i bezobzirnijim trošenjem javnog novca kojeg je u Hrvatskoj, kako čujem, sve manje i manje. Ne bi mi bilo drago čuti da moj prijatelj kojeg toliko cijenim nije ništa učinio da zaustavi zaduživanje djece i mladih za račun državne birokracije i njezinog iracionalnog održavanja.

Druže Ivo, budi svjetlo na kraju ovog mračnog kreditno-obmanjujućeg tunela u kojem se elita javno, a za svoje privatne potrebe, zadužuje na račun pauperiziranog društva.

Druže Josipoviću, nemoj mi molim te govoriti o tome da bi to bio populistički potez. Ti dobro znaš da novca naprosto nema, prema tome, ne možeš se odreći nečega čega više nema!!! Možeš se odreći jedino daljnjeg zaduživanja koje, poput Hrvatske, i cijeli svijet vodi u dužničko ropstvo.

Druže Ivo, poput poštene građanske većine u meni tako dragoj Hrvatskoj, potroši ipak samo ono što si svojim diplomatskim sposobnostima zaradio ili što eventualno odgovara aktualnom gospodarskom trenutku u tvojoj zemlji i postani primjer i drugima u vlasti!!!

I na kraju još jednom, dragi druže Ivo, hvala ti na ideji socijalizma i nove društvene pravednosti koju požrtvovno širiš u svojoj zemlji i regiji…

    Smrt fašizmu, sloboda narodu!!!

       el companero, Jose Mujica”